Vilina gora

IMAO nekakav bogati čovek jedinka sina, pa othranivši ga do oružja, pošalje ga po svijetu da teče; ali ne da teče da aspri steče, nego da steče pameti i da vidi idući po svijetu kako se trudno živi i kako se valja mučiti da se ovoga kratkoga vijeka pošteno živi. Dade mu nekoliko aspri, što će mu dosta za put biti. Kad ga opremi, mnoge mu stvari preporuči, pak ga blagoslovom otpusti.

Idući ovaj mladić po svijetu dođe u nekakav grad, gde vidi da jednog čovjeka vode na vješala. On se začudi, pak pritrčavši zapita šta je skrivio ovaj siromah čovjek, te ga na smrt osudiše. Netko mu odgovori:

– Ovi je čovjek dužan mnozinji i ne imajući otkuda da se svakome isplati, po zakonima ovoga mjesta zaslužio je smrt.

On čuvši ovo zapita sudnike:

– Gospodo! Je li moguće da ja toga čovjeka od smrti otkupim i da platim što je dužan?

Ovi mu odgovore:

– Zašto ne? Plati toliko i toliko, pa evo ti čovjeka da od njega učiniš što hoćeš.

On izvadi sve ono novaca što imaše, pa najposlije sve haljine do košulje, i kad namiri koliko je trebalo, sudnici mu dadoše čovjeka, te on s njim po svijetu proseći od vrata do vrata.

Jednu večer, ležeći zajedno ova dvojica, reče otkupljenik:

– Meni je dodijalo već ovako živjeti, a još mi je žalost više tebe gledati gdje stradaš; nego hajdemo u Vilinu goru, tamo ćemo se obojica obogatiti.

Mladić pristane na ovo i upute se k vilinoj gori. Sve stranputicama nekijem kalauzeći išao je otkupljenik, a mladić sustopice za njim; tako dođoše u nekakvu goru, kojoj vrh do mjeseca doticaše, a listovi joj zlatni bjehu, stabla srebrna, a usred nje viđaše se veliki plamen i dim od ognja. Mladić videći to prepadne se i upita svoga druga:

– Šta je ovo? Kakvo je ovo čudo?

A on mu odgovori:

– Ne boj se, ovo je sve moje posestrime i njezine matere, pa i naše. Samo tek znaj da se mi dvojica ne možemo najdedanput iznenada javiti, nego ja otidoh k njima da im se javim i da im kažem da smo došli k njima da s njima živimo; a ti me pričekaj ovdje pod ovo drijevo, te je od suhoga zlata, a perja su mu biserna, ma pazi, bez velikoga svoga čuda nemoj pustiti riječi jedne doklem se ne vratim opet k tebi. Ovo je drvo sviju vila, ispod njega se kupe leti, te na đerđef vezu, pak ako kakva mladića opaze u ovu goru, u oni čas ga očima zatrave i u kakvu god hoće živinu obrnu.

Ovo rekavši nestade ga kao da ga zemlja proždrije.

Mladić, stojeći ondje dosadi mu čekati, te počne tamo-amo kroz goru šetati se, dok nabasa na nekakvo kolo krilatijeh djevojaka, pa se prikri da ih gleda i luša kako pjevaju, ali njegovom nesrećom opazi ga kolovođica, te ga očima zatravi. U oni čas ostade nijem i slijep. Tada se prepade, te od straha i velike žalosti stade vikati i plakati, dok evo ti odnekuda doletje na krilima preda nj oni čovjek, uhvati ga za ruku i reče:

– Ne boj se! Što ti je?

A on mu rukom pokaže kako je oslijepio i onijemio. Tada oni čovjek kad to vidje, izvadi iz pasa nekakvu malu zlatnu sviralicu, pa se pripe na jedno drvo i počne u nju zviždjeti, dok evo ti sa sviju strana vila i vilenjaka, ovoga čovjeka braće i sestara, pobratima i posestrima, toliko da im broja ne bješe, te počeše po gori brati nekakve ljekovite trave. I dadoše mladiću da pije, a drugi mu opet namazaše oči, te u oni čas steče vid očima i razgovor deset puta ljepši i bolji nego li je prije imao. Potom ga primiše u svoje društvo i oženiše ga, te steče silno blago i ima lijep porod. Ali kad već ostari, pokaja se, povrati se svome domu i jedva živa zateče svoga roditelja, te se s njim oprosti i ukopa ga. Do smrti živje kao pravi krišćanin, ali opet doklen je god živio, svakoga je ljeta jedanput u onu goru hodio, te se s družinom sastajao i pozdravljao.